Kao strastvenog zaljubljenika u satove često me pitaju odakle i kako se rodila ta ljubav. Moja priča sa satovima počinje već tamo negdje u doba dok sam bio na fakultetu, satovi su mi postali interesantni prije svega zbog njihovih mehanizama – posebice oni stari satovi kakve možete naći na sajmovima antikviteta.

Vintage, kao nešto starinski i kao nešto što je svima nama koji imamo oko 40 godina poznato još iz djetinjstva kada su se ti satovi i nosili, jer te satove su nosili naši očevi, djedovi, rođaci. Ti satovi i dan danas postoje i očuvani su. Opisao bih ih kao spomenik jedne epohe, kada smo živjeli jednom nogom na istoku, drugom nogom na zapadu. 

Ima jedan sat koji se posebice isticao na našim prostorima, a to je bio Darwil. Bio je poznat nažalost samo kod nas i u Italiji. Baš ti satovi asociraju me na djetinjstvo, na jedno vrijeme kojeg se svi rado sjećamo. Uvijek budi lijepe asocijacije i neku starinsku toplinu. 

Prvi put sam čuo ili vidio Darwil negdje 80-tih godina. Bilo je dosta tih reklama po radnjama lokalnih urara, bila je jedna i u mom kraju. Nisam ni znao što je to, a onda mi je netko iz obitelji rekao da je to marka sata, kao što je baš neko  iz obitelji imao taj sat. Počeo sam da primjećujem ako neki nastavnik u školi nosi Darwil, rođak, prijatelj, komšija. Tako da su mi Darwil satovi ostali u jakom sjećanju.  

Iz djetinjstva se sjećam da je krajem 80-tih bilo tih satova da se kupe po radnjama. Od novijih informacija znam da je firma Darwil formalno ugašena 2009. godine, iako su i ranije prestali da proizvode satove. U to doba kada je Darwil postojao nije bilo Interneta, nije bilo brošura, nije se pisalo o tome. Ti satovi su poznati, ali se o proizvođaču jako malo zna.